Ivana Kiš, Martina Crnogaj, Gabrijela Jurkić Krsteska, Marin Torti, Iva Šmit, Dalibor Potočnjak, Darko Grden
Klinika za unutarnje bolesti, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Izlaganje sa skupa VETERINARSKI DANI 2013
Sažetak
Infekcije u uropoetskom sustavu predstavljaju čest problem u veterinarskoj maloj praksi, a znatno se češće javljaju u pasa nego u mačaka. Infekcije mokraćnog sustava definiramo kao kolonizaciju mikroorganizmima bilo kojeg dijela uropoetskog sustava, sa izuzetkom distalnog dijela uretre koja posjeduje vlastitu fiziološku mikrofloru.
Smatra se da su one uzrokovane privremenim ili trajnim probojem obrambenih mehanizama organizma što omogućava mikroorganizmima da se nasele, umnažaju i perzistiraju unutar mokraćnog sustava. Razvoj svake urinarne infekcije je posljedica brojnih čimbenika, od broja i virulencije uzročnika do zdravstvenog stanja pacijenta, a međuodnos ovih čimbenika će odrediti i ishod urinarne infekcije. U dijagnostici rabimo opće kliničke metode dijagnostike koje se redovito dopunjavaju kompletnom analizom krvi i urina te radiološkim metodama dijagnostike. Obavezna je urinokultura s antibiogramom koju treba interpretirati s obzirom na način dobivanja urina. U jednostavnim slučajevima dovoljna je ciljana antibiotska terapija, a u kompliciranim i uklanjanje nedostataka obrambenih mehanizama pacijenta.See AlsoOdržan 1. VEF ALUMNI SIMPOZIJ “VETERINARSKA MEDICINA I JEDNO ZDRAVLJE” - Veterina portalMasti i masne kiseline u hrani životinjskog podrijetla - Veterina portalKljučne riječi: mokraćni sustav, psi
Uvod
Jedne on najčešćih infekcija u pasa koje redovito susrećemo u svakodnevnoj praksi su infekcije uropoetskog sustava. Mogu se javljati samostalno, a često se javljaju istovremeno sa infekcijama u genitalnom traktu, pa govorimo o urogenitalnim infekcijama. Infekciju u urinarnom traktu definiramo kao privremeni ili trajni poremećaj u obrambenim mehanizmima koji omogućava da se mikroorganizmi zadrže, umnože i perzistiraju unutar urinarnog trakta. Pod pojmom jednostavne ili nekomplicirane urinarne infekcije podrazumijeva se bakterijska infekcija kod koje ne postoje strukturalne, funkcionalne, neurološke, imunološke ili druge abnormalnosti u pacijenta. Komplicirane urinarne infekcije po definiciji podrazumijevaju prisustvo navedenih odstupanja od normale, zahvaćenost bubrega ili prostate, a prema nekim autorima i prisustvo bakterija višestruko rezistentnih na antibiotike. Učestalost pojavljivanja urinarnih infekcija u populaciji pasa raste te se u nešto starijim izvješćima mogao naći podatak da će oko 14% pasa u tijeku života razviti urinarnu infekciju, dok noviji izvori navode da bi se moglo raditi o čak do 27% populacije. Infekcije se najčešće javljaju u kastriranih ženki, rjeđe u kastriranih mužjaka, te s još manjom učestalošću u intaktnih ženki, dok se u intaktnih mužjaka javljaju najrjeđe. Obzirom na dob, urinarne se infekcije javljaju češće u starijih nego u mlađih pasa.
Najčešći i najznačajniji uzročnici infekcija u urinarnom traktu su bakterije, dok se urinarne infekcije uzrokovane virusima, gljivicama, mikoplazmama i parazitima vrlo rijetko javljaju. Prema učestalosti u više od 70% svih urinarnih infekcija radi se o infekciji jednom bakterijskom vrstom, dok sa prisustvom komplikacija raste vjerojatnost da se radi o infekciji s dvije ili više bakterijskih vrsta. Danas se smatra da se u 30% svih teških bakterijskih infekcija radi o višestruko rezistentnim bakterijskim vrstama. Najčešće izolirana bakterija iz psećeg urina je E. coli koja čini jednu trećinu do polovice svih izolata, a odmah po učestalosti slijede gram-pozitivni organizmi (Staphylococcus spp., Streptococcus spp., Enterococcus spp.) koji se javljaju u 23-30% spontanih infekcija urinarnog trakta. Kada se navedenim vrstama pribroje još mikroorganizmi Klebsiella spp., Pasteurella spp., Mycoplasma spp., Pseudomonas spp., Proteus spp. i Enterobacter spp., ti navedeni rodovi uzročnika čine 95-97% svih izolata infekcija urinarnog trakta u pasa. Bakterije koje uzrokuju urinarne infekcije u pasa potječu iz vlastite fekalne ili urogenitalne flore pacijenata, te sa kože koja okružuje stidnicu ili prepucij. One iz tih područja ascendentno ulaze u mokraćni mjehur.
Jednom kada su bakterije ušle u mokraćni sustav, priliježu za sluznicu i koloniziraju uroepitel.
Osim ascendentne migracije koja predstavlja najčešći način infekcije gornjih dijelova uropoetskog sustava, moguće je i hematogeno širenje infekcije, a samo rijetko i direktno širenje upale s okolnih anatomskih struktura.
Sposobnost bakterija da uspostave kolonije u mokraćnom sustavu ovisiti će kako o broju i virulenciji same bakterije, tako i o (ne)funkcioniranju obrambenih mehanizama domaćina. Pod pojmom obrambenih mehanizama domaćina podrazumijevamo kombinaciju anatomskih i fizioloških čimbenika koji imaju glavnu ulogu u sprječavanju infekcija uropoetskog sustava. Naime, ovi čimbenici su jedan od odlučnih elemenata koji određuju ishod infekcije. U obrambene mehanizme ubrajamo potpuno i često pražnjenje mjehura, cjelovitost svih anatomskih dijelova uropoetskog sustava, normalno funkcioniranje samog uroepitela te postojanje površinskih mukoproteina i fiziološke mikroflore. Ovim se mehanizmima pribrajaju i odgovarajući sastav urina (osmolalnost, koncentracija ureje, pH, koncentracija organskih kiselina) te normalno funkcioniranje imunosnog sustava.
Prema smještaju infekcija urinarnog trakta može biti ograničena na jednu anatomsku strukturu (npr. mokraćni mjehur, bubrežna zdjelica, prostata) ili može uključivati više anatomskih dijelova mokraćnog sustava odjednom (npr. pijelonefritis). Prisustvo infekcije u jednom dijelu mokraćnog sustava povećava vjerojatnost razvoja infekcije i u drugim dijelovima mokraćnog sustava. Prema tijeku i intenzitetu urinarni infekti u pasa mogu poprimiti oblike od asimptomatskog pa sve do po život opasnog oblika.
Dijagnostika i terapija infekcija u urinarnom traktu pasa
Najčešći početak dijagnostike infekcije urinarnog trakta je da vlasnici dovedu psa radi kliničkih simptoma poput otežanog, bolnog ili učestalog mokrenja, promjene boje mokraće te mokrenja na neodgovarajućim mjestima. Rjeđe se događa da pacijenti nemaju kliničkih simptoma pa se prisustvo uroinfekcije dijagnosticira analizom mokraće ili uporabom drugih dijagnostičkih postupaka u sklopu obrade pacijenta (npr. osnovna obrada pacijenta radi pojave epilepsije ili prilikom sistematskog pregleda).
Osim simptoma vezanih uz mokrenje koje i sami vlasnici vezuju uz uropoetski sustav neki pacijenti imaju opće simptome infekcije (rijetko) ili sindrom poliurije/polidipsije, a tek se u tijeku obrade utvrdi da se radi o infekciji u urinarnom traktu.
Psi koji imaju jednostavne urinarne infekcije obično u kliničkom pregledu nemaju odstupanja od normale, dok psi s kompliciranim infekcijama mogu imati vidljive fizičke promjene koje mogu biti predisponirajući čimbenik za pojavu urinarnih infekcija poput involucije vulve ili perivulvarne upale kože. U tijek kliničkog pregleda obavezno treba uvrstiti i rektalnu palpaciju kojom se mogu utvrditi npr. promjene građe zdjelice, zadebljanja uretre ili fizičke promjene prostate, a u ženki bi trebalo uključiti i vagin*lni pregled. Kamenci u mokraćnom sustavu mogu se utvrditi abdominalnom (što su veći to je lakše) ili rektalnom palpacijom. Odstupanja utvrđena za vrijeme pregleda ovisiti će i o lokalizaciji infekcije pa će se tako sistemski znakovi poput povišenja temperature, letargije i gubitka apetita češće javljati uz akutne pijelonefritise i prostatitise. Važno je postaviti i anatomsku dijagnozu urinarne infekcije jer će o njoj ovisiti izbor antibiotika i trajanje terapije.
Osnovnom ćemo kliničkom pregledu od laboratorijskih pretraga obavezno pridodati analizu urina i krvi te urinokulturu s antibiogramom. Od ostalih nam dijagnostičkih sredstava na raspolaganju stoje nativna i kontrastna radiografija, a od rutinski upotrebljavanih metoda i ultrazvučna pretraga. U pojedinim slučajevima prema indikacijama provode se i scintigrafija, kompjuterizirana tomografija ili magnetska rezonancija te klasična ili laparoskopska cistoskopija s biopsijom. Obzirom da je uzimanje urina za urinokulturu odlučujući korak u obradi pacijenata s urinarnim infekcijama, izrazito je važan način na koji se urin uzima. U svoj recentnoj literaturi najboljim se načinom smatra cistocenteza, pri čemu većina autora i dalje dopušta uzimanje uzoraka na druge načine poput sakupljanja spontanog uzorka, kateterizacije i manuelnog pražnjenja mjehura pritiskom, no u tim je slučajevima obavezno provesti uz kvalitativnu i kvantitativnu bakteriološku pretragu urina kako bi se moglo razlikovati infekciju od kontaminacije. Kada se ispravno provodi cistocenteza je za pacijenta vrlo sigurna metoda sakupljanja urina. Komplikacije se javljaju izuzetno rijetko ali mogu biti i vrlo opasne. Kontraindikacije za cistocentezu su sumnja na tumor mokraćnog mjehura (osobito karcinom prijelaznih stanica), premalen mjehur te piodermije u području punkcije. Valja napomenuti da i kateterizacija i manuelno pražnjenje mjehura pritiskom imaju svoje kontraindikacije te mogućnost komplikacija.
Antibiotska terapija prema nalazu antibiograma predstavlja osnovu svake terapije urinarnih infekcija, no u pacijenata koji imaju komplicirajuće čimbenike (poput npr. dijabetesa, hiperadrenokorticizma ili imunoloških deficita) potrebno je istovremeno terapirati i navedene predisponirajuće bolesti. Nadalje, u tijeku terapije kompliciranih slučajeva potrebno je kontrolirati uspješnost terapije ponavljanjem analize urina i bakteriološke pretrage, dok to nije potrebno za jednostavne infekcije. Općenito se preporuča da se nekomplicirane infekcije donjih mokraćnih putova terapiraju 2 tjedna, a komplicirane najmanje 4 tjedna. U pacijenata sa kompliciranim infekcijama preporuča se provođenje kompletne analize urina te bakteriološke pretrage s antibiogramom 10-14 dana nakon prestanka antibiotske terapije. Ukoliko nije moguće ukloniti pogodovne čimbenike koji su i doveli do razvoja kompliciranih urinarnih infekcija može se za vrijeme terapije očekivati superinfekcije, a po završetku terapije relapse i reinfekcije.
Literatura [… prikaži]
Ivana Kiš, Martina Crnogaj, Gabrijela Jurkić Krsteska, Marin Torti, Iva Šmit, Dalibor Potočnjak, Darko Grden
Infection in the urinary tract of dogs:
presentation of clinical casesSummary
A urinary tract infection (UTI) is a common disorder in veterinary medicine. It is significantly more frequent in dogs than in cats. Urinary tract infection in dogs is defined as a microbial colonization of the urine or of any urinary tract organ, except the distal urethra, which has a normal bacterial flora. It is caused by either a temporary or permanent breach in host’s defense mechanisms that allows microbes to adhere, multiply and persist within the urinary tract. Development of a UTI is multifactorial, with both bacterial number and virulence, as well as the health status of the patient playing the important roles in determining the outcome. Bacterial UTIs are common, but other organisms like fungi, viruses, mycoplasmas and parasites can be found also. Diagnosis of a urinary tract infection is based on information obtained from history, physical examination, blood work, diagnostic imaging, urinalysis and urine culture and sensitivity. In uncomplicated cases antibiotic therapy is the cornerstone of management, but in complicated cases efforts should be made to correct the host’s defense mechanism deficits.
Key words: urinary tract, dogs
